Internacionalni bijenalni festival crteža i grafika - INTERBIFEP Tula, na prostoru je bivše Jugoslavije, od svog onutka 1980. godine, predstavljao jednu od najznačajnijih i najuozbiljenijih međunarodnih likovnih manifestacija. Ne samo zbog činjenice da u bivšoj državnoj zajednici nije postojalo puno međunarnodnih izložbi tog ranga ili te tradicije (izuzememo li ljubljansku izložbu grafike i riječki Biennale crteža kao dvije najstarije manifestacije te vrste u svijetu), već i zbog serioznog pristupa i konceptu, i organizaciji, i realizaciji ove izložbe. Grafika i crtež kao mediji i tehnika izvedbe, te portret kao prva i jedina tema, već su na početku obećavali rezultate koji su kasnijih godina i potvrđeni.

Unutar organizacijskog koncepta ne teba s uma smetnuti niti činjenicu da ova izložba nije tek i samo prolazila kroz Tuzlu, vraćajući se nakon zatvaranja svojim autorima, već je dobar dio radva ostajao ovome gradu u trajno naslijeđe (kao što je to i danas), kroz osmišljenu politiku odjeljivanja većeg broja nagrada (ujedno i otkupi) i stimuliranja autora na darovanja. Izložbeni koncept križan sa muzealnim (djela koja ostaju u fundusu) uvijek je, pa tako i u ovom slučaju, davao rezultate koji su iznad pukog prikazivanja i bilježenja stanja. Tako se danas Međunarodna galerija portreta može pohvaliti sa svjetski poznatim imenima grafičara i crtača kao što su, npr. Safet Zec, Petar Omčikus, Jiri Anderle, Matos, Cardoso Jose, Adam Urbanik, Istvan Geller, Yuji Hiratsuka, Dan Mihaltianu, Ivan Kožarić, Dubravka Babić, Vladimir Makuc... da spomenmo samo neke, bez namjere da drugima umanjimo važnost. Tek će kasnije generacije, nakon proteka određenog vremena koje je potrebno za historizaciju (kako u historiji tako i u historiji umjetnosti), biti u punom smislu riječi svjesne bogatstva koje Međunarodna galerija portreta danas čuva u svojim depoima.

Ali to je bogatstvo i vlasništvo koje (kao i svako vlasništvo) i obavezuje. Obavezuje na adekvatno čuvanje, dokumentiranje, sistematiziranje, proučavanje i (povremeno) izlaganje. Obavezuje, dakle, na državanje i nadograđivanje cijelog jednog pogona što svaki muzej u svojoj biti i jeste. Obavezuje i na profiliranje izložbe, na njeno održavanje koraka sa vremenom, na njezino povremeno redizajniranje, te na angažman koji u sebi uključuje animaciju autora, pronalženje noih, eksperimentiranje, proširivanje polja pojma portreta, propagandu i rad sa publikom. Muzejski pogon i izložbeni pogon uvijek moraju biti u tijesnoj vezi, ispreplitati se i nadopunjavati, što nas dovodi do pitanja "pogonskog goriva", do pitanja adekvatnog finansiranja, kadrovske ekspiranosti, prostornih potreba i zahtjeva, te svih ovih faktora koji sudjeluju u kreiranju izložbe, fundusa i muzeja.